snaga molitve

hodao sam nedavno prema rotoru, tamo kod remetinca kadli čujem nekakve sablasne, nerazumljive zvukove prepune jeke koji su dolazili iz jednog od prolaza. činilo se kao da stotinu glasova istovremeno priča iz grotla pakla. mogu reći da sam se skoro živ usro. i sve si mislim hoću li proći tim putem ili bi mi možda bilo bolje da idem okolo pa produžim put za jedno desetak minuta. ipak sam si rekao "pa nisi valjda pičkica da se bojiš malo sotone." i s govnom koje je već napola virilo iz dupeta, nastavio prema sablasnom prolazu. kako sam mu prilazio (prolazu, jel), tako sam sve više razaznavao da to ipak nije glas sotone iz grotla pakla, već na svu sreću nešto potpuno suprotno. to su bili neki dobri ljudi koji su se skupno molili. ne znam za što su se točno molili, i zašto ih se baš toliko mnogo skupilo te zašto su stali baš u taj prolaz kod rotora, ali čim se netko moli za nešto - to valjda ne može biti loše. 

ako sam išta naučio, to je da kad se suočiš s velikim strahovima, nakon njih počneš više cijeniti život. hvala svim ljudima koji su se molili taj dan. da nije njih danas bih manje cijenio svoj život.

Primjedbe

Objavi komentar

Popularni postovi s ovog bloga

džo maračić - maki

Slika
dakle, nedavno sam, možda i pred koju godinu na onom super šou nove tv (ne mogu se sjetit kak se zove) prvi put čuo za ovog izvođača i ovu pjesmu: e da, to je tvoje lice zvuči poznato . znači, izvođač je džo maračić - maki ( dobro, na videu je maja šuput, ali glumi džoa ) . kako sam imao mnogo slobodnog vremena, razmišljao sam koji bi mu bio nadimak kad bi mu se samo jedno slovo prezimena promijenilo. idemo vidjeti do kojeg sam zaključka došao: džo aračić - aki džo baračić - ide baki džo caračić - caki džo čaračić - čaki džo ćaračić - ćaki džo daračić - daki džo đaračić - đaki džo džaračić - džaki džo earačić - eaki džo faračić - faki džo garačić - gaki džo haračić - haki džo iaračić - iaki džo jaračić - jaki džo karačić - kaki - saki džo laračić - laki džo ljaračić - ljaki džo maračić - maki džo naračić - vaki - naki džo njaračić - njaki  džo oaračić - oaki džo paračić - paki džo raračić - raki džo saračić - saki - sak
Pročitajte više

sedamdeset osam tisuća kuna s puno računanja

sjećam se kad su nam još u osnovnoj školi govorili kako pripadamo srednje razvijenim državama svijeta. nedavno sam baš gledao gdje se danas nalazimo. pogledajmo što sam saznao. saznao sam ( ovdje ) kako je hrvatska 2016. godine imala bruto društveni proizvod (82. na svijetu) u vrijednosti 50 441 milijuna (čitaj pedeset milijardi i četiristo četrdeset i jedan milijun dolar ili tristo dvadeset sedam milijardi tristo pedeset dva milijuna i četiristo četrdeset tisuća kuna). dakle, hrvatska je te godine proizvela robe u toj, gore navedenoj vrijednosti. vjerojatno se nije sve uspjelo prodati, ali pretpostavimo da jest. prema tome, svaki hrvat koji je te godine živio u hrvatskoj, a prema ovome bilo nas je 4.2 milijuna. kad podijelimo bdp (50 441 milijuna) s brojem stanovnika (4.2 milijuna), dobit ćemo da je prosječni hrvat zaradio ili dobio (onaj koji nije radio, jel) skoro 12010 dolara. preračunato u kune , to bi danas iznosilo 77942.60 godišnje.  za osnovne troškove moje četveročlane
Pročitajte više

kako zajebati ZET

vozim se tako jutros na posao, kako bih zaradio novce samo zato da ih mogu potrošiti. nakon mnogo razmišljanja, odlučio sam da ću ići javnim prijevozom. javni prijevoz je bolji zbog dva razloga - jeftiniji je nego vožnja osobnim automobilom i dok se vozim mogu igrati fallout shelter na svom debilnom telefonu. vozeći se, nezainteresiran za okolinu načuo sam neki razgovor koji je išao nekako ovako: "ja volim dirati svoje mačke. ali onako, u dobrom smislu.". njegov kolega nije ništa odgovorio. iskreno, ne znam niti kako bih ja reagirao da meni neki moj prijatelj kaže da voli dirati životinje, ali onako u dobrom smislu.  i dok sam razmišljao o tome na što se sve danas mladi pale, iz tog razmišljanja me prekinuo nekakav dubok glas: "dobar dan, kartu molim.". no dobro, poništio sam ju pri ulasku u autobus. problem je bio što mi je ta radnja bila vrlo uobičajena, a uvijek je izgledala otprilike ovako: uđem u autobus - kažem "dobar dan, jednu za četiri, molim."
Pročitajte više